JADRANSKO JE MORE PREDALEKO, A PREBLIZU GUJA PANTLJIČARA

U svome prvom javljanju s Golog otoka otac dakle deklamuje svoju odanost Partiji i drugu Titu, naglašava važnost vlastite spoznaje „velike istine“ o svome „izdajstvu prema Partiji i narodu“, docira svojoj supruzi, mami Behiji, o njenom ponašanju, u smislu zalaganja „do maksimuma na izvršenju svih partijskih zadataka“, i tek nakon mučnog retoričkog pljuvanja po sebi sastavlja dvije-tri rečenice privatno-porodične naravi. Ne stavljajući upitnike na kraju upitnih rečenica, za djecu pita redom, po starini: Da li je Eko pošao u školu, sluša li te. Šta mi radi Avdo. Da li je mali Edo izliječio metilj i je li malo živnuo.
Jeste, Ekrem je s crvenom kožnom torbom na leđima pošao u školu prvih dana septembra 1949, samo jedanaest dana prije nego što će transport političkih osuđenika iz sarajevskog Centralnog zatvora, i ulisičeni Meho u njemu, krenuti ka svome mračnom i usijanom morskom odredištu. Da li je to bila privilegija funkcionerske djece ili plemenita skrb u okviru opće socijalne politike, teško danas možemo znati, ali je Ekrem, do polaska u školu, kao i dva njegova mlađa brata, dan provodio u obdaništu. Mada je ponekad izgledalo da jeste, majka Behija nije imala stotinu ruku. Djeca su rijetko, tek u trenucima kakve prijeke potrebe, o čemu je odlučivala Mati, dolazila pod metalne rešetke prvoga kata Željezničkog nebodera u Albanskoj ulici – tu bijaše Knjigovodstvo Željezničke zadruge – zabacivala glave i krivila vratove s pogledom uvis, dozivajući mamu da je nešto važno upitaju ili zatraže neku hitno potrebnu paru. U blizini, kod bjelokame crkve svetog Josipa na Marindvoru, bijaše polazna stanica voza kojim su braća svakoga jutra, tramvajskom prugom, išla u svoje obdanište u Pofalićima, prolazeći, vidi čuda, pokraj Garave majke, hraniteljke sarajevske sirotinje. Svaki će pamteći Sarajlija odmah razumjeti: Garava majka jestjednako Vaso Miskin Crni, negdašnja Željeznička radionica, iz koje su još uvijek uvis suktali plamenovi tatine Ložione. (Bajdvej: da li je, Bože, preživio, da li se još na ložioničkom plamenju pržio onaj očev drugar, Ahmed Ćeremida? Ili ga je progutala neman sarajevskoga Drugog svjetskog rata?)

ČOVJEK KOJI JE PRSNUO OD ŽUDNJE

U sjećanju pisca Abdulaha Sidrana ne postoji niti jedna jedina slika iz dana boravka u obdaništu. U potonjem životu mu se nekoliko puta zbilo da ga nepoznat čovjek pozdravi, pa nakon obostrane zbunjenosti pridoda opomenu: Kako se ne sjećaš, išli smo zajedno u obdanište? Sjeća se naročito jednog od tih, što ga je sreo u klubu mladih pisaca Tribina 08, čuvene Sloge, zvaničnoga imena: Akademsko kulturno-umjetničko društvo Slobodan Princip Seljo. Riđokos, s isprištenom, namučenom kožom lica i zgusnutom energijom bola u tamnoplavim očima, Zvonko Meršnik, profesor hemije, i pjesnik neobičnih, gustih, hermetičnih stihovnih struktura. Knjižicu Zvonkine teškoprohodne poezije objavili su njegovi poštovaoci i prijatelji, postumno. On je, u nekoj sumanutoj postalkoholičkoj groznici zategao sebi uže oko vrata. Da ga zadrži u životu, nije imala snage ni činjenica da su ga njegovi učenici u Prvoj gimnaziji bukvalno obožavali. Da li se kadgod smio upustiti u kakvu ljubavnu avanturicu s kojom od mnogih dozrelih gimnazijalki, ne zna se. Biće da nije, i biće da ga je visoka socijalna svijest svojstvena postrevolucionarnoj generaciji komunističkih sinova i komunističke pastorčadi držala na sigurnoj, platonskoj distanci od monumentalnog čulnog požara što bi neminovno planuo pri prvom dodiru djevojačke naelektrizirane kože. Istinu zna samo Gospodar, ali biće da je dobri Zvonko Meršnik prsnuo od žudnje.

JADRANSKO JE MORE PREDALEKO…

Pisac Abdulah Sidran, onaj koji ovo piše, dakle ja, ne sjeća se ni jedne jedine slike iz obdaništa u Pofalićima, ali ako malčice začeprkam po površinskom kopu jezičke memorije, nečega sigurno ima, i nešto se mora moći pronaći. Pamtim kako sam desetinu i stotinu puta morao odgovarati na pitanje da li sam kad bio na moru, i kako sam odgovarao potvrdno: S obdaništem, tri puta, jednom u Puli, dvaput u Dubrovniku. A ni ti predškolski boravci na moru u sjećanju ne žive. Možda neka školjka u rukama, neka s dna mora izronjena morska zvijezda, mokra, u suhom svjetlucavom pijesku, možda uporni, monotoni noćni orkestar nikad vidljivih zrikavaca. Živo je zato nedrago sjećanje na mnogosatno, beskrajno naporno i dugo putovanje prema moru. Malenost moga tijela, zbog koje će me tokom zadocnjelog puberteta često spopadati ozbiljne duševne patnje, na tim se putovanjima pretvarala u zgodu: penjao sam se na rebrastu pričnu za prtljag i sklupčan između putničkih torbi, zavežljaja i kartonskih kofera, uspijevao prespavati pokoji krupan komad vremena kojemu se nikako nije nazirao kraj. Ko se još toga, danas, sjeća? Griješim li ako kažem da je preko Popovog polja voz dahtao, stenjao i kloparao cijelu predugu iscrpljujuću vječnost? Čađ u nosu i garež iz kožnih pora spiralo je tek sedmo-osmo-deveto namakanje u tmastoj, zubatoj vodi Jadranskoga mora u zalivu ispred vile Kabuga što su je od dubrovačke buržoaske porodice istog prezimena otele i narodu na korištenje dale revolucionarne vlasti nove Jugoslavije.

EKREM I NJONJO ZAJEDNO U PENZIJU

Mrtvački sanduci porodičnih uspomena i živa staništa svilenkastih smeđežutih moljaca, moje kartonske kutije, u svome košmaru skrivaju i fotografiju s ispraćaja na more jedne grupe dječaka i djevojčica u trenutku dok stotinu teških točkova kompozicije ubrzanog putničkog voza Jugoslovenske državne željeznice čini prve obrtaje na svome putu ka Jadranskom moru. Netom se čula pištaljka s usana oznojenog crvenokapog otpravnika vozova, u okviru vagonskog prozora počele se gurati i sudarati muške i ženske djetinje glave, svi bi da se još jednom, pogledima, pozdrave s roditeljem koji ih je ukrcao u voz, i s kojim se neće vidjeti idućih predugih petnaest dana, i svi bi da ih vidi oko fotografskog aparata u rukama čovječuljka kovrdžave kose koji, ne prestajući škljocati, uz vagone ide kao da je vezan kakvom magnetnom silom. Jedna djevojčica, u trećem prozoru slijeva, preko spuštenog prozora pregela se toliko da joj je majka, dolje na peronu, morala vrisnuti. Ali, kako to da na fotografiji baš nijedna putnička ruka niti maše niti odmahuje? Strah? Nisu se stigle djetinje duše svići na rastanke. Da išta mogu kazati, kazale bi: Jeste, more je divno, ali je moja mama divnija. Mnogo volim more, ali više volim svoga tatu.
U prvom prozoru, prvo lice: Ekrem. Ošišan naćelavo, preozbiljan, kao da mu nije deset, nego dvadeset godina. Drugi prozor, Njonjo, Ekremov školski, doživotni i dosmrtni drug. Miralem Viđen Njonjo. Na fotografiji, gornjim zubima obuhvatio donju usnu načinivši nešto što liči na osmijeh. Ali nije osmijeh. Nikako to nije osmijeh. Daleko je, predaleko, naše more Jadransko…
Pedeset godina poslije, ljeta dvijehiljadite, u direktorsku kancelariju Miralema Viđena, na dvanaestom spratu zgrade Socijalnog, nezvan i nenajavljen ulazi elektroinžinjer Ekrem Sidran, stropoštava se u gostinjsku fotelju. Prvih nekoliko minuta prolazi u šutnji. Nije jeo, nije spavao, dva dana i dvije noći. Prošao je, mnogo je puta prošao kroz slične katastrofe, ali ova je konačna, posljednja i definitivna. Dno dna. Za kockarskim stolom, na ruletu, ostao je i posljednji fenig od svega novca što ga je dobio za prodani četverosobni stan:
Možeš li me kako smjestit u penziju?
Njonjo uz nekoliko općeinformacijskih rečenica uključuje službeni kompjuter, razlistava stranice s podacima osiguranika, ispise radi paralelno: jedan za Ekrema Sidrana, drugi za sebe, Miralema Viđena. Pripomaže se stonim ručnim kalkulatorom: isto su godište, u njega nešto više radnoga staža (Ekrem malo duže studirao, ništa je Pravo spram njegove Elektrotehnike!), aproksimacija nije suviše loša: u penziju će, prema ovim pokazateljima i prema važećim zakonima, zajedno, za dvije-tri godine. Tapše drugara po ramenu:
Ne daj se, Eko, sve to začas prođe.
Ne dočekaše penziju ni Ekrem ni Njonjo. Ekremov je kancer radio još za kockarskim stolom, pojeo oba plućna krila, razorio jednjak. Njonju, iz čista mira, zdrmo srčani.

…A PREBLIZU GUJA PANTLJIČARA

„Smrt fašizmu – sloboda narodu!“ uskliknuo je daidža Husein kad je mama podigla Edu s tute, a na njenom se dnu, u plitkoj barici blijedožute mokraće, ukazala dugačka bijela gujavica, glista, pantljičara, dakle upravo onaj metilj o kojemu se raspitivao golootočki sužanj. Iz njenog toplog boravišta u trbuhu dvogodišnjeg dječaka istjerala ju je teta Milica Jugurdžija, pomoću čudotvorne sprave što je ličila na trubu od bicikla, a zvala se klistir. Daidžino Smrt fašizmu – sloboda narodu! bijaše zapravo poentirajuća replika na Jugurdžinčino „bajanje“ dok je klistirom u djetinji analni otvor ubrizgavala rastvor ricinusova ulja:
Oslobodićemo svaki milimetar okupirane teritorije!
Likvidiraćemo narodnog neprijatelja, il’ nas neće biti!
Dvadesetak, možda i više centimetara dugačka pantljičara bijaše usto i odvratno debela. Svaki je dakle zalogaj što su ga mamine i Materine ruke trpale u Edina usta, proždirala ona. Zato je u Ede pravilno rasla samo glava, pa ubrzo postalo očigledno da njenu težinu više ne mogu nositi njegove tanke nožice. I da belaj bude veći, od stalnog padanja pravo na glavu, čelom u pod, na čelu mu se definirala ružna kvrgava ispupčenja prijeteći da se oblikuju kao još jedno, rezervno, prednje čelo. U tom je trenutku uslijedila energična intervencija gospođe Milice Jugurdžije, rođene Almažan, čiji su madžarski akcenti, mada neznatni i davno potisnuti, svaku njenu rečenicu začinjavali tonom neobične uvjerljivosti:
Ovako će završiti svaki neprijatelj naroda!
Debelo metiljavo čudovište Mati je nekoliko puta zgnječila mašicama, držeći tutu lijevom rukom, da se ne prevrne. Zekija triput potezala lanac vodokotlića, da rugoba od mrtvoga metilja što prije, kanalizacijom, dođe u Miljacku. Poješće je Miljackine plise, sapače i gage.
Edo se preporodio. Odmah. A već u osmogodišnjoj školi prerastao starijeg brata, opasao se gitarom i krenuo u juriš na djevojčice!

KOME JE USTVARI PISAO MEHO ?

Ne mora čovjek biti neki posebno pametan stvor da bi shvatio kako je očevo pisamce s Golog otoka – naročito u svom prvom dijelu, sa svim onim silnim zaklinjanjima u Partiju i pokajničkim pljuvanjima – namijenjeno najprije očima golootočke komandne hijerarhije: od sobnog starješine, do Njegovog Visočanstva Istražitelja. Ali je potrebno iskusnije čitalačko oko da bi se primijetilo kako Meho i u drugome dijelu pisma – gdje suprugu pita štošta o trojici sinova – više misli na golootočkog, službenog čitača nego na čitalački kružok u Valtera Perića 11. Trudeći se da izazove sućut, njemu, Istražitelju, podastire informaciju o bolesti najmlađega sina: Da li je mali Edo izliječio metilj i je li imalo živnuo? Očigledna je suvišnost pridjeva mali, i ako bi se obraćao porodici, naravno da ga ne bi upotrijebio, bilo bi dovoljno: da li je Edo izliječio…
Šta mi radi Avdo?
Nema u te četiri riječi nikakve, ni skrivene ni neskrivene poruke ni za Istražitelja, ni za sobnog starješinu. Ali je u dva slova zamjenice mi ugrađena poruka od koje, evo, šezdeset godina živim. Bio sam voljen. Bio sam voljen. Bio sam voljen. Znam da sam bio voljen.

Šta mi radi Avdo?
Pišem ti, tata.

 

 

Abdulah Sidran odlomak iz knjige “Oranje mora”

b-novine.com

F
Contact Us :

Name:

Email:

Verification Image

Enter number from above: