Umro je drug Tito

U kući je na velikom zelenom kauču ležala majka. Možda kauč i nije bio tako veliki koliko se to činilo dok se na njemu nalazilo osuto i izvitopereno tijelo te napaćene žene. Ona je već dugo izgledala kao kostur presvučen kožom. Sivkasto-zelenkastom kožom.
Stala sam pored kauča.
– Umro je drug Tito! – rekoh majci plačući.
Njene usne pomjeriše se jedva čujno.
– Znam, sine!
Trebalo je proći mnogo godina da shvatim da djeca traže rame za plakanje i kod umirućih roditelja. Jer, kako objasniti činjenicu da dijete pred majkom koja se raspada, plače što je umro drug Tito.
Majka nije imala ni punih 40 godina, a drug Tito bi da je poživio koji dan duže napunio cijelih 88. Ipak, taj dan se u našoj kući plakalo za njim. I sljedeći dan… i na dan njegove sahrane.
U 19 h su, uobičajeno, u napola saprano dvorište ušla kola hitne pomoći. Pored velikog zelenog kauča ih je, uobičajeno, čekala pripremljena ampula heptanona i jedna šprica.
Medicinski tehničar je, uobičajeno, jedva našao mjesto gdje će ubosti iglu. Majka je, uobičajeno, žmirila i stiskala vilice.
Medicinski tehničar je uobičajeno upitao: Boli li? Ona je uobičajeno rekla: Ne, ne boli ništa više! Hvala!
Mi bismo ih, uobičajeno, kako pripada svakoj domaćinskoj kući, pristojno ispratili do vrata, zahvaljujući se što svakih šest sati uredno drogiraju umiruću majku.
Crno-bijeli TV radio je neprestano tih dana. Na ekranu su se smjenjivale crno-bijele slike. Najteža je bila ona sa Poljuda, gdje u momentu kad se prekida utakmica, 50.000 grla jednoglasno pjeva: Druže Tito, mi ti se kunemo!
Plakala sam zbog Titove smrti, iskreno i dječije, zaboravljajući pri tome da živim smrt… iz dana u dan – iz mjeseca u mjesec, duže od tri duge godine.
U ponoć su u dvorište opet ušla kola hitne pomoći. Opet ih je pored majčinog uzglavlja čekala pripremljena ampula heptanona i jedna šprica. Tada sam ih ja pratila do vrata, brat bi već spavao. Njemu je u ponoć bilo dozvoljeno da bude dijete, a meni tek iza ponoći, kad zaključam vrata iza četvrte posjete medicinskog osoblja.
U ponedeljak sam se, opet uobičajeno, spremila u školu. U glavnom holu bila je postavljena velika Titova slika. Profesori i učenici naizmjenično su stajali po desetak minuta u stavu mirno pored uramljenog Titovog lika, odajući počast čovjeku tom, drugu i borcu… Plakalo se i po školi, a grad je bio neobično tih. Nakon odane počasti u stavu mirno (koja nije bila uobičajena) i završene nastave trčala sam kući, svraćajući prvo u prodavnicu po hljeb, mlijeko i pavlaku… što je za mene bilo sasvim uobičajeno.
Majku je trebalo prevrnuti sa lijeve na desnu stranu. Pa sa desne na lijevu. Trebalo je donijeti tutu, odnijeti tutu, pripremiti heptanon, dočekati, ispratiti, oprati ponešto i naučiti, onako u mimohodu, između stenjanja, krikova i narkotika.
Ipak, tuge nije manjkalo tog majskog dana jer: UMRO JE DRUG TITO! Majka je promrmljala nešto poput: Blago njemu! Nisam shvatala. A i kako bih? Kakvo ti je blago kad umreš… a i nama, kad nam umre drug Tito!?
Dana 2. jula iste te godine umrla je i majka. Tiho. Bez vijesti, bez pompe, bez počasti bilo kakve. Nekad mislim da je umrla 1. jula, ali da je namjerno disala i hroptala još jedan dan, da nas pripremi na to „blago njoj“ i „blago nama“ što se ne patimo više.
Kolektivno.
Bilo je pet do pet. Sparan i tih ljetni dan. I ja sam bila tiha. Nisam ni zaplakala. Majku su pokrili bijelom plahtom. Sjedila sam tupo pored tog velikog, zelenog kauča koji možda i nije bio tako velik. Jedna komšinica mi je rekla: Želiš li se oprostiti od majke?
– pokazujući prstom na vrata sobe u koju su je kasnije izmjestili da prenoći.
– Ne želim! – rekoh.
– Ujutro će je iznijeti! – reče mi značajno. – Da ti ne bude žao, nekada?
– Ne želim! – ponovih.
Ujutro su je iznijeli. Tako, u bijeloj plahti… prekrivenu dekom. Posmatrala sam s prozora, piljeći bezizrazno u prizor koji će me pratiti i u drugom životu, ako ga ima izvan ovog prostora i vremena.
Kad je umro drug Tito, u zemlji je stanje pripravnosti podignuto na najviši – četvrti stepen. Kad je umrla majka, u kući je stanje pripravnosti spušteno na najniži – prvi stepen. Nije se više moralo čekati na hitnu u ponoć. Nisu se nosale tute. Nije bilo krikova bola. Moglo se spavati… kad hoćeš i koliko hoćeš. A, ipak se nije spavalo. Noći su i dalje bile duge.
U mnogima od njih sam molila da mi se oprosti što se ne oprostih i što ne zaplakah odmah, kao onda kad je umro drug Tito. Komšinica je znala šta govori kad je naglasila ono: …Nekad će ti možda…
Zeleni kauč, koji možda i nije bio onako ogroman kao kad je majka ležala na njemu, ostao je da stanuje među nama. Bila je to neka naša Kuća cvijeća. Dugo.
Trebalo je proći puno vremena da shvatim kako sam onomad, kao žrtva dva sistema (kućnog i državnog) pobrkala stvarne heroje.
I trebalo je proći puno vremena da shvatim zašto neke suze kasno padnu. Ali zato, kad padnu…

 

 

 

Mediha Selimovic

 

b-novine.com

F
Contact Us :

Name:

Email:

Verification Image

Enter number from above: