RAHIM

      Sjećanja su neprocjenjiva. Ne može vam ih niko platiti. Ne može vam ih niko oteti. Ona su vaša. Pa makar vi bili samo, tamo neki puki, ubogi, otrcani siromah ili pak namirisani, uglađeni, brendirani bogatun sa Menhetna. Volim se sjećati događaja iz svoje prošlosti, ali se više volim prisjećati ljudi, a pogotovo onih, običnih a opet na svoj način neobičnih , osobenih ljudi. Imam osjećaj da su ti ljudi utisnuli svojevrstan pečat na moj karakter, dušu i čehru. Takav je bio, sada već poodavno rahmetli Rahim Jusić, kojeg se doduše ne sjećam često, ali uvijek i po nekom nepisanom pravilu kada se sjetim kaldrme koja je birvaktile vodila od stanice na Podima prema selu. Sjetim ga se kako, onako, teškim i sporim hodom, u “rudarkama”, sa francuzicom i motanom cigarom gega prema selu, prema kući.   Onizak rastom, jakih starčkih pleća, koja je prekrivao poderani džemper ili đahkad radnička bluza sa širokim pantalonama koje su ponekad  ispadale iz prevraćenih gumenih čizama, kod nas poznatih kao “rudarke”. Rahim, Allahrahmetile, je bio na svoj način neobičan insan. Sporo je pričao, baš kao što je i sporo hodao. Haman, su mu i misli bile nekako usporene zamagljene, pa kada bi pričao trebala mu je vječnost da štogoderce ispriča. Rahim je imao tegoban i težak život. Satrven od teškog posla u mladosti platio je cijenu u svojoj starosti.Valjda to tako hoda na ovom dunjaluku. Volio je šalu, a nije mu smetala ni šala na njegov račun. Nije mu smetalo. Samo bi se šeretski nasmijao i nastavio po svom, sporo, lagahno. I dan danas ima kod nas izreka, za one koji nešto sporo ili nakaradno rade, ” Eto te k'o Rahim po Jezerčane”. Vele ljudi, a ljudima je vjerovati, da je Rahim imao običaj pođahkad otići u susjedno selo Jezerce po svoje komorate, kako bi zajedno išli na Rudnik na posao. Po nama nelogično, po Rahimu haman da nije bilo. Rahima odavno nema među nama. Ostala su sjećanja, na njega i ovakve ljude. Neprocjenjiva sjećanja. Treba se sjećati ovakvih insana. Treba biti insan. Treba znati da ovaj dunjaluk nije dat samo meni, tebi.Treba znati da se ne okreće sve oko tebe. Ne! Ima tamo, negdje, u budžaku, i onih malih običnih, a opet neobičnih insana, poput Rahima, čiju suzu ili uzdah, ali i osmjeh vidi Onaj koji treba da vidi.

 

 

mr. Rašid Kasumović

b-novine.com

 

 

.

F
Contact Us :

Name:

Email:

Verification Image

Enter number from above: