CIGANIN I RASELJENO LICE

(Zenica, autobusna stanica)

– Teto, daj mi jednu marku pa da ti poželim da sretna i zdrava dođeš gdje si pošla… Daj, molim te, kad si tako lijepa.
Izvadih marku i dadoh mu.
– Jako mi je važan taj blagoslov! – rekoh. – Baš tako kako si obećao!
– DaBogda ti sretna i zdrava došla gdje si pošla! – reče k’o iz topa.
– Hvala! DaBogda ti išao u školu, našao fin posao i živio u državi u kojoj je prošenje zabranjeno!
– Pa, ja sam Cigan! – reče dijete.
– Nije zlo! – rekoh. – Ima ovaj grad mnogo većih Cigana od tebe. Mnogo većih.
– Gdje putuješ, teto?
– U Beč.
– Je li lijepo tamo?
– Ponekad jest, ponekad nije.
– Ih, da je meni živjeti u Beču!
– Šta misliš, kako se živi u Beču?
– Bogato.
– Ti bi tamo sad bio u školi. I ne bi smio prositi.
– Ja u Beču ne bi’ bio Cigan.
– Ne bi… u Beču bi bio što i ja.
– Šta si ti?
– Kmet.
– Šta ti je to?
– To ti je sluga.
– Ti, sluga?
– Da. Svi zaposleni ljudi su sluge.
– Ja nisam sluga, ja sam Cigan.
– Je li tebi žao što ja sad idem tamo da služim?
– Nije.
– Vrati mi moju marku!
– Sad si ti Cigan, teto!
– Pa rekla sam ti… ovaj grad ima mnogo većih Cigana od tebe. Kontaš?
– Ne kontam.
– Nema veze. Hajd‘ ćao!
– Ćao!
Dijete se okrenu i priđe drugoj ženi.
– Teto, daj mi marku, Bog ti dao zdravlje… Daj, kad si tako lijepa.
– Hajd‘ razguli! – podviknu teta.
– Razguli ti! Ja sam tebe fino pit'o, a ti se nauči pričat’ sa Ciganima. Vidiš kako ona žena zna da priča.
– Ako zna, nek ti ona dadne marku! Briši od mene.
– Dala mi je već.
– Nek ti dadne opet!
– Teto, daj mi opet marku!
– Eeeee… jebiga! – rekoh. – Daj si Ciganin, daj nemaš karakter.
– Šta će meni karakter?
– Dijete, bacaš me u depru.
– Šta ti je to?
– Ma, zaboravi. To ti je nešto u čemu ti nikada nećeš biti.
– Što?
– Zato što nemaš karakter.
– Hoćeš da ti pjevam?
– Nemoj, matere ti! Evo ti još pola marke, samo šuti!
– Daj, šutiću!
Vadim pola marke.
– Kako se ti zoveš, teto?
– Zovem se Raseljeno Lice.
– Ne može to bit’ ime.
– Može, može… Kako se ti zoveš?
– Sabit.
– Lijepo ti je ime.
Autobus dolazi… okrećem se.
Iza leđa čujem:
– DaBogda ti zdrava i sretna došla kud si pošla!
– Hvala, jarane! I ne zaboravi: karakter!
– Ja sam Cigan.
– Ti si mala maca za Cigane oko tebe, moj Sabite! Mala maca!
– Polazimo! Putnici na svoja mjesta! – dobaci šofer.
– Hvala Bogu! – pomisli Sluga i mahnu Ciganu kroz staklo.

Raseljena Lica su na svojim sjedištima glumatala da spavaju dubokim snom, samo da pridošli putnici ne bi poželjeli da sjednu do njih. Plate jedno mjesto, a zauzmu dva. I ne zovu se Ciganima.
Jednostavno se od Sarajeva do Zenice ubandače u duboki, zimski san… tako da ti ne uspijeva da ih probudiš, prodrmaš i učtivo zamoliš da pokupe svoje papke, kese sa burecima i šljivama požegačama, da bi i tvoja karta bila iskorištena.
– Gospođo, možete li se samo malo pomjeriti da sjednem?
Ne trza gospođa.
Opet ja:
– Gospođo, ja bih sjela… ako može!
Gospođa ne daje znakove života. Obraćam se šoferu:
– Vozite li vi samo žive ili i mrtve putnike?
– Ne znam, bogami! Gospođa je bila skroz živa do Radakova. Tu je malo zamrla.
Smijeh Raseljenih Lica.
Gospođa otvori oči, pogleda me ljutito, okrenu se, pogleda nazad… vidi da je iza WC-a slobodno još jedno mjesto, pa progovori:
– Moraš li ovdje sjesti? Eno… – pokaza prstom – slobodno je i tamo.
– Vidim! – rekoh. – Ali, kad imam izbora, izaberem da ne sjedim na hali.
Jedva se maknu. Tek iza Vrace sam uspjela sjesti na svoje sjedište.
Zavalih se i pomislih: E, moj Sabite! I ti kažeš da si Cigan!

 

 

Mediha Selimović

b-novine.com

F
Contact Us :

Name:

Email:

Verification Image

Enter number from above: