RAMINO BAJRAMSKO ODIJELO

 

                    –Kad se pomolio pred džamijom, onako u friško opranom, opeglanom, mirišljavom i brižno njegovanom tradicionalnom, bosanskom, narodnom odijelu sa čakširama, pasom, k'o snijeg bijelom košuljom, prslukom i obaveznim fesom ili hadžijskom kapom, sav se narod okrenuo i pogledao ga sa dubokim poštovanjem. Visok, krupan, ozbiljan, ali sa blagim bosanskim licem gdje god bi se pojavio izazivao je poštovanje ljudi.A tek ovako, u bosanskom odijelu, koje je čuvao i oblačio za mahsuz prilike- kao ova današnja, bajramska. Zamisliti, tada, u taj vakat, bajram bez hadži Rame, Allahrahmetile i njegovog odijela bilo je pa gotovo nemoguće. Bajram ne bi bio bajram. Ne. Sa hadži Ramom u bosanskom odijelu slika bajrama na Podima bila je kompletna.

Ramo Kasumović, iz plemena ili fele Ćovića, kako se mi na Podima dijelimo, rođen je davne 1918. godine,onomad kad se svijet smiri poslije Velikog rata. Odrastao na Podima, u Biljanskoj Dolini kod vezirskog Travnika, namah ispod gordog i surovog Vlašića prispio je taman za drugog rata, onog što započe 1939. godine, kada nacisti napadoše Poljsku, a godinu i po kasnije i Kraljevinu Jugoslaviju. Mlad, visok, kršan, pravi delija Ramo se priključi proleterima, partizanima, kako bi jurio nacističku i fašističku gamad, te njihove pomagače, kvislinge, i još veću gamad od onih prvih, domobrane, ustaše i četnike. To i uradi. Bi Ramo od riječi. Bošnjak. Aferim.

Zaradio Ramo kao prvoborac partizansku spomenicu. Nije to krio. Bio je ponosan na to. Htjedoše ljudi, oni iskreni, kasnije nazvati školu u Han Biloj po njemu, ali zbog uhljupa i zavidnika koji se prišlepaše Partiji nije se to desilo. K'o biva, Ramo nije komunista, pa nije ni podoban, pa kako onda da se nazove škola po njemu? A Ramo, narodni heroj, prvoborac, koji je bio i teško ranjen u ratu, nije se ni obazirao na to. Ignorisao je to, nije ga se ticalo. Uzdigao se iznad politikanstva i kvarnih insana.

Prihvatio se Ramo posla u Željezari u Zenici. Barem mu dadoše, valjda iz poštovanja, fin posao. Prebirao je nakim dugmadima. Gospodin. Takav je i bio. Tako se i ponašao. Helem, u Zenici Ramo upozna svoju buduću hanumu, Hasibu. Hasiba bijaše iz Kočeve- dijela Zenice oko istoimene rijeke. Dobiše kasnije njih dvoje četiri šćeri, Mehriju, Rabiju, Sefiju, Zijadu i sina Mustu, a od njih podosta unučadi.

Gordi Bošnjak, Ramo, iako je bio partizan nije se pridružio Partiji. Da jeste, ko zna dokle bi dogurao sa njegovom impresivnom biografijom. Ne, nije ga to interesovalo. Prigrlio je radije Dini Islam. Držao beš vakat. To mu je bilo preče od karijere i dunjaluka.

Helem, 1987. godine obavi Ramo Hadždž, te time upotpuni svoje islamske obrede. Kad se vratio kući, ode Ramo mahsuz u Banja Luku da poruči,bosansko,narodno odijelo. Nije njemu ono trebalo. Imao je dosta odjeće, odijela, na pretek. Ali neka, htio je baš naše starinsko, bosansko odijelo. Majstor je uzeo mjere, te nedugo nakon toga izradi Rami odijelo, koje Ramo tada plati 1400 njemačkih maraka. Od tada nije bilo bajrama, otvorenja džamije ili mevluda a da se Ramo ne bi mahsuz nagizdao i obukao u bosansko odijelo. Znali su ga iz Medžlisa IZ Travnik mahsuz zvati da se pojavi, onako ukijafećen i sriktan na mevlud u neku od travničkih džamija.

Ode tako jedne godine Ramo zajedno sa rahmetli Edhemom, rahmetli Mustafom i sinom Mustom na otvorenje džamije u Sanski Most. Mahsuz ga zvali, a nije nikome rekao. Kad su ga opazili, odmah im je osigurano mjesto u prvom safu, namah do uleme. Neka, tu im je  bilo mjesto.

Hadžija Ramo nije plaho bendao šta narod priča. Tjerao je svoje. Imao svoj pravac i način života. Valjda je to nepisano pravilo i način života svih onih ratnika koji predeveraše i protutnjaše bitke i ratove, pa nakon svega kad ih Uzvišeni ostavi na životu, na ovom dunjaluku, oni preziru imetak, bogatstvo, besposlicu i praznu priču. Uživaju ti ratnici, vitezovi, gazije da budu na hizmetu, da se druže sa ljudima, da budu od koristi.

Kad onomad htjedoše izgraditi stadion u Han Biloj za FK Rudar, Ramo dade dva duluma najbolje zemlje. K'o biva daće mu u zamjenu isto toliko zemlje na Bazimici, ali od tog ne bi ništa. Dobio je Ramo proces na sudu, ali ne htjede metnuti ogradu po po stadiona, veli neka sad omladina igra. Kada se gradio veliki vodovod za Biljansku Dolinu, niko od Podovljana ne htjede dati zemlju da se grade rezervoari. Ramo dade dvije parcele, jednu na Visočicama, jednu u Zabrnjici. Dao je Ramo i da mu preoru njivu od trinaest duluma na Humovima kako bi se napravio put prema Han Biloj. Eto, halal bilo.

Ramo je živio skromno, nije bendao plaho za dunjaluk, iako je imao priliku. Nije ga interesovao. Prezirao ga je, haman. Živio je u sred sela, u starinskoj kući koju je opasavala perda, i koju smo mi svi zvali- Ramina perda. U Perdu se zimus  malo ko od nas nije zapucao kada smo sankali. Nije Ramo to plaho bend'o. Neka djece, neka se sankaju. Jedino je rahmetli Hasiba, pođahkad znala bacit’ lug iz šporeta kako se ne bi okliznula i pala. Taman nekako pred rat, tamo negdje 1991. rahmetli Zaim Jusić se vrati iz Švicarske i dotjera novog Audija 80-ku- jaje. Htjede Zaim istjerati Audija, nako po ledu uz put, prema kući Sejde Allahrahmetile. Ali ga led ponese pa se zabi Audijem u Raminu perdu. Zaim, onako sa stidom upita Ramu, „Šta ćemo?“ „A šta ćeš sinko? Donesi koju dasku da ovo isprikivamo“, odvrati hadžija.

Dunjaluk je prolazan. Kratak. Uđeš na jedna, a iziđeš na druga vrata. Skontao je Ramo da je ovaj svijet poput hlada drveta, pod kojim se odmoriš, pa nastaviš dalje. Nije vrijedan divljenja. Iskoristiš ga kao pripremu za dalji put, pa nastaviš.

Ramo, hadžija, prvoborac, partizan, antifašista napusti ovaj svijet prije deset godina. Mi smo još ovdje. Živimo. Kako? Mi to najbolje znamo. Kamo sreće da se ugledamo na hadži Ramu, hiljadu mu lijepih rahmeta.

 

 

Za  b-novine.com   piše mr.Rašid Kasumović

 

 

 

b-novine.com

F
Contact Us :

Name:

Email:

Verification Image

Enter number from above: