Anegdota iz Sarajeva pod opsadom

ONDA SMO GA MI, PREDSJEDNIČE, PRAVO POPUŠILI !

Uznervozili se sarajevski borci, bliži se zima, dosadilo više čekati komandu da jurnu i pregaze četničke linije, rovove i bunkere iznad Sarajeva. Vri u njima snaga, ključa bosanska huja. Taj željezni obruč oko grada ima da potrgaju dok rekneš keks.
Zatraže da ih primi Predsjednik, da iz njegovih usta čuju o čemu se radi, šta se oteže i koga se vraga više čeka. Dočeka ih on ko rođenu djecu. Trojica-četvorica zauzeli mjesta oko njega, na sofi i njenim foteljama, ostali po podu posjedali, noge poda se podavili. Neko se sjetio pa po ćilimu ispred njih pepeljare nadžidžo. Govore uglas.
Tako i tako. To i to. Mi smo – na gotovs ! Nema više šta da se čeka. Dajte nam komandu – ostalo je naša briga.
Radostan što mu je raspoloženje u boraca takvo kakvo im se i na licima vidi, a žalostan što im mora kazati to što će im kazati, Predsjednik napuči usne pa krenu natenane opisivati od kakve je tehničke sile sastavljen opsadni prsten, pomenu tri stotine osamdeset i sedam teških artiljerijskih oruđa i oružja, na svakih četrdeset metara po jedno, opisa drugi opsadni prsten, za koji oni nisu ni čuli da postoji, pa doda ono što ih dotuče:
A i što bi god oslobodili i uzeli – mi nemamo ni oružja ni municije da to poslije odbranimo i održimo ! Bilo bi: džaba nam momci izginuli.
Dugo trajao tajac. Predugo. Ne izdrža komandant Sakib Puška. Legenda.
Onda smo ga mi, Predsjedniče, pravo popušili !
Predsjednik malo sačeka:
Pa moglo bi se i tako kazati.
Kako ih primio, tako ih, preko praga, ispratio.
S obje strane praga zrakom se prostrla – tuga golema.

 

ORANJE MORA

b-novine.com

F
Contact Us :

Name:

Email:

Verification Image

Enter number from above: