K A D I R sa Poda

 

 

Priča o Kadiru, Bećinom, dobroj i smirenoj duši, ako Bog da…

 

Insan hudi, tako, sretne i upozna puno ljudi u životu. Svakakvih. Velikih i malih, poznatih i nepoznatih, zanimljivih i onih koji to nisu, lijepih i onih manje lijepih, čudnih i običnih.Svakakvih insana u Božijoj bašći. Nema kakvih nema. Neki od njih ostanu insanu u sjećanju a neki ne.Meni obično ostanu u sjećanju oni, neprimjetni, obični a opet neobični ljudi. Obilježe mi život.

Vjerujem da je tako i sa vama koji čitate ove redove.

Unazad nekoliko dana nikako iz glave da prestanem misliti o Kadiru, Bećinom, hiljadu mu lijepih rahmeta. Ne znam zašto. Haman da tako treba. A i ne otimam se mislima. Pustim da me nose.

Kadir je rođen na Podima u Biljanskoj Dolini kod Travnika. Na Podima je odrastao, živio i preselio na bolji svijet. Došao edžel, pa ode Kadir Allahovom voljom. Neka mu se On smiluje.

Za života mu Uzvišeni Allah podari fizičku snagu, a uskrati mu nešto od one umne. Valjda tako trebalo. Ko će znati? Allahovo davanje. Kadir je bio povisok, krupan, jakih ruku i nogu, sa jednim, blagim, simpatičnim, bosanskim, gorštačkim licem, krupnim malko razrookim očima i ovećim ušima.Na nogama je često nosio podrezane a po đahkad i čitave „rudarke“, a nerijetko je nosio i radno rudarsko odijelo. Babo, Bećo bio rudar. Kada ne bi nosio,gotovo pa obaveznu,„francuzicu“ vidjela bi se proćelava glava. Vele ljudi „to ti je tako familijarno“ kod „hodžića“, jednog od podovskih plemena, na koja se mi Podovljani pored ostalih podijela obavezno dalje dijelimo.

Njegovu snagu, neiskvarenost, naivnost i potrebu mnogi koristiše.

  • „Dederan Kadire ponesi ovo, dederan Kadire ponesi ono, haj’ bolan ne bio povuci, ponesi, prebaci, donesi, iskopaj, podigni, spusti.“

A sve za „kupovni“ hljeb i cigaru.

Kadir bi se najviše nanosaj i navucaj tereta kad bi rudari dobijali „predujam“ i platu. Kod Feridove zadruge bi tada bilo parkirano i po dvadesetak tačaka (kolica) punih namirnica.

  • „Kadire, voz’ der’ ove tačke, onoj „mojoj“, kod kuće!“

Reci bi Kadiru rudari, koji su taj dan ostajali do kasno u noć kod zadruge. Valja potrošit’ teško stečeni dinar.

Vozao je Kadir tačke uz Špilju pa niz Špilju, uz Selimov Šiljak pa niz Selimov Šiljak, na Naganjcu, u Nevistino Selo, u Polje, do Studenca, gdje god treba. A nagrada, „kupovni hljeb“. Aferim. Kadirovim „kupovnim“ hljebom kupovalo se sjedenje pred zadrugom.

Djeca i omladina su ga volili, a i on nas. Nije niko mogao zamisliti Pode bez njega. Volili smo ga, a i šeretski bi se đahkad šalili sa njim. Amir mi je pričao, da su ga on i Sedin, Allahrahmetile, jedne prilike izazivali, pa prećerali. Kadir se naljuti, pa zafijari poveći kamen za njima. Veli Amir, kamen ga zviznuo u glavu, raskrvavio je, pa i dan danas nosi ožiljak u obliku slova „A“. Taman, Amir nosi „A“. Znao Kadir.

Plaho je volio nas djecu. Išao za nama. Družio se sa nama. Pomagao. Sjećam se da smo tako jednog ljeta, k'o djeca ja i brat Našid bili na Biloj, na Lageru, a Kadir bio sa nama. Našida je Kadir zvao „Cinani“, a mene nije nikako, komplikovano mu bilo ima, valjda.Brat je pao i na srču pofino rasijek'o koljeno. Kadir ga je, nako krvavog podigao i odnio do babe i Midhe rahmetli, a uz put samo ponavljao: „Cinani, Cinani…“ Brat na koljenu dobi ožiljak u obliku slova „N“ koji i dan danas nosi. Taman, Našid nosi „N“. Ko zna možda je u tome hajr.

Kadir je volio nas, djecu i omladinu, sve, ali men’ se čini najviše je volio Habibu i Hatiđu, šćer i hanumu Halida, kojeg mi Podovljani najbolje znamo po nadimku Pita. Pazile ga. Čistile. Hranile. Volile. Znala dobra duša ko je pazi i voli, iako nejmade plaho razuma.

Sjećam se da je u taj vakat omladina, koja nije imala današnje karafeke, pametne telefone, računare i „face“ organizovala igranke.Prvo, uz gramofon i „longplejke“ u magazi rahmetli majstora Saliha, pa kasnije na putu kod Esetove kuće, gdje se znalo Kadirovo mjesto na zidu, te na kraju u započetom i nikad dovršenom Omladinskom domu gdje je narodna kola na klavijaturama izvodio naš podovski zet Gamal.

Nije se mogla zamisliti igranka bez Kadira. Igr'o je u svakom kolu. Na svoj način. Niko ga nije dir'o. Neka ga. Ovo je njegovih pet minuta. Oznojen, ali je uživao. Neka uživa. Ko zna dokle će. Možda neće dugo. Tako je i bilo.

  • „Kadira udarilo auto. Našli ga kod Fehrine kuće. Ne zna se ko ga udari. Pobjeg'o“.

Proču se haber kroz selo jednog dana. Od tada Kadira ne bi više na putu, ne bi ga više kod zadruge, na Biloj, na igrankama. Nije više mog'o na noge. Obolio. Sve smo ga rjeđe viđali. Rijetko ga iznosili iz sobe, a još rijeđe iz kuće. Rijetki su ga posjećivali, a još rijeđi pazili. Pazili ga njegovi najmiliji.

Falio nam, svima. Nije bilo isto bez njega.

Preselio je na Ahiret tiho. U sobi. Vratio se Allahu, svom i našem Gospodaru. Svi ćemo. Kad dođe na nas red.

Pričati o tom vaktu, Podima i Podovljanima a ne spomenuti Kadira bila bi prava pravcata grihota. Pričati o njemu, a ne kazati kako je dobra duša živjela još veća.

Ljudi vele, ko se pati na ovom nije red da se pati i na onom svijetu. Nadam se da je, kada je Kadir u pitanju, to istina i da je on u milosti Gospodara, amin.

 

Piše za b-novine.com     mr.Rašid Kasumović

 

 

 

 

 

 

 

F
Contact Us :

Name:

Email:

Verification Image

Enter number from above: