GDJE SE NAJBOLJE RODITI

“Gdje se najbolje roditi”. Među osamdeset država obuhvaćenih istraživanjem, u kojemu su ocjenjivani životni standard, sigurnost, uspješnost, zdravstveni sistem i ostali elementi kvalitete življenja, na prvom mjestu, s indeksom 8,22 od mogućih maksimalnih deset, kao najpoželjnija zemlja rođenja – ispred Australije, Norveške i Švedske – nimalo neočekivano našla se Švicarska.

Od zemalja u takozvanoj “regiji”, na tablici najpoželjnijih mjesta za rađanje Slovenija je 32., dok je Hrvatska na 46., a Srbija na 54. mjestu. Posljednja je, nimalo neočekivano, siromašna i opasna Nigerija, a Bosne i Hercegovine – neočekivano – na Economistovoj ljestvici uopće nema!

Ukratko, kako sam ja to shvatio, prema istraživanju The Economista, u Bosni i Hercegovini se najbolje uopće ne roditi. Preciznije, od svih država svijeta najbolje se ne roditi u Bosni.

Ne roditi se, naime, u Australiji, Norveškoj, Švedskoj ili, daleko bilo, Švicarskoj, nije previše pametno: čovjek riskira propustiti srazmjerno lijep, siguran i dugačak život, uspješnu karijeru, dobro zdravlje i ugodnu starost. Onaj, pak, koji se nije rodio u Bosni i Hercegovini, dobio je sedmicu na lotu: propustio je rat, glad, bijedu, siromaštvo, korupciju, kriminal i Premijer ligu BiH.

Izvedemo li stvar do kraja logičkog lanca, Bosna i Hercegovina bi od svih zemalja svijeta bila najpoželjnija za – umrijeti. I da je The Economist proveo slično istraživanje, o temi “Gdje je najbolje umrijeti”, zemlje u “regiji” našle bi se na vrhu tablice, a Bosna i Hercegovina vjerojatno na prvom mjestu.

U Švicarskoj, Australiji, Norveškoj i drugim zemljama s vrha Economistove tablice, naime, za mrtve se slabo mari. Kvaliteta smrti tamo je na katastrofalnom nivou, sva je pažnja države i društva usmjerena na žive, a mrtvih se sjete jedva jednom u godinu dana, na blagdan Svih Svetih, u kamenoj vazi na grobu zamijene sparušeno cvijeće novim buketom, i to je sve. Da bi ga se itko živ sjetio mrtvog, čovjek tamo mora barem dobiti Nobelovu nagradu, otkriti lijek protiv raka, baciti hidrogensku bombu na Palestinu ili napisati ključni roman poststrukturalizma.

U Bosni i Hercegovini, međutim, mrtvi žive mnogo bolje od živih, a bogami i dulje. Tek kad umre, čovjek je u Bosni pažen i mažen, poštuje ga se i spominje biranim riječima, političari vode računa o njemu, otimaju se za njega, dodvoravaju mu se i svašta mu nude, ne nedostaje mu mrtvom ni ptičjega mlijeka. Dok živ Bosanac nikakvog utjecaja ni uloge u javnom životu nema, čim umre postaje u njemu nezaobilazan faktor – ima čak i pravo glasa! – pa život u Bosni zapravo ima smisla tek poslije smrti: nitko ovdje, čitate li nekrologe, nikad nije umro uzalud. Milijuni su u Bosni i Hercegovini uzalud živjeli, cijeli im životi prošli baš onako džabe, ali nijedan nije uzalud umro.

 

Prenesen tekst ne odražava nužno stavove portala   b-novine.com

 

F
Contact Us :

Name:

Email:

Verification Image

Enter number from above: