Sjećanje na školu i “zadruge”

I dan danas često se sjetim “Munibove zadruge” tj prodavnice u Mehuriću i u njoj metalnih polica sa uredno posloženim hljebom. Hljeb je sa donje strane izgledao rešetkast kao hurmašica kad se na herende prislone.Mi, djeca taj smo  hljeb prozvali  “travnički” ili “kupovni”. Iako je dolazio iz jedne jedine pekare iz Novog Travniku. U ponudi bijeli i polubijeli, presječen na pola ili na četvrtinu. Hljeb,pašteta,pavlaka,krem. Četvrtine hljeba izrezane i poredane na policama koje su najčešće  kupovali  sebešički radnici,sjekači u šumi za užinu, i danas mi je fenomen . Taj ukus mogu dozvat u sjećanje bez ikakvih problema.  Ko to nije doživio teško da  mogu nekome objasnit. Da bi to spoznao moraš prvo biti željan “kupovnog hljeba-travničkog hljeba!!!   Sjećam se da smo u vremenu velikog odmora,navrat nanos, izlazili trkom iz “Osnovne škole  25 Maj” u Mehuriću i ulazili u “zadrugu” da piljimo u one police sa hljebom…Što jest jest, milo mi je bilo da razgledam po cijeloj “zadruzi”. Lijevo sa ulaza-vitrine sa suhomesnatim proizvodima i raznovrsna pića.Pravo sa ulaza-police sa prehrambenim artiklima. Desno-odjeljak  namjenjen za trikotažu i bijelu tehniku. Trikotaža me nije zanimala ali sam taj  odjeljak doživljavao čarobnim.kalendarcic-1982-ei-nis-tv-6130-crno-beli_slika_o_20419717 Jedan dan u mjesecu iz Travnika-dobro se sjećam- u tu “zadrugu” dolazio je proćelav RTV mehaničar Boro. Sa servisnim autom-fićom na čijim vratima je u polukrugu  pisalo “TV servis Ei-Niš” da u zadruzi popravlja  televizore pod garancijom. Svi televizori marke Ei Niš koji su se tog mjeseca pokvarili  pažljivi i revnosni vlasnici donosili bi autobusom, nerjetko i na ramenu. Obično ih je bilo nakamareno po pet-šest, zamotano u koper deke raznih boja i dezena.Obavezno čvor zavezan “namrtvo”. Mljetići su tada bili obavezan modni detalj na  televizorima  postavljeni na “baklavu”. Imućniji vlasnici  ukras su zalijepili selotejp trakom.  Nekad se znalo dogoditi da TV aparat stoji 15-ak i više dana dok dođe na red za popravak!!! Nerijetko je vlasnik potezao za vanrednim monetarnim mjerama pa bi tutnuo majstoru u džep dobru napojnicu samo da mu TV uzme preko reda na popravak. A nek on opet naplati pošteno za svoju popravku…..   Gleda majstor Boro u TV kutiju tražeći kvar a mi gledamo kroz ogromno zadružno staklo kako na nekim televizorskim ekranima slika leta, skače ili se uvija a na nekima samo snijeg neprestano i haotično pada. Odmah, desno  na pultu stoji nov “upaljen” crno-bijeli Ei televizor i poveća papirna kutija- ambalaža iz koje je tek izvađen i na kojoj piše”Pazi ekran”. Iduće godine državno preduzeće “Inpo Bugojno”  otvorilo je svoju zadrugu u Mehuriću u blizini škole-u zadružnom domu-odmah lijevo na izlazu s kapije gdje je danas izgrađena moderna sportska dovorana.U njoj je radio Nafail-ne sjećam se odakle je bio. Nju nije posjećivao majstor za televizore.

Takvog majstora nije upamtila ni zadruga smještena odmah preko puta škole u kojoj su skupa radili rahmetli Ramo i Ibro Hodžić iz Poljanica. U tim prostorijama je danas smještena i opstaje poljoprivredna apoteka..Ali je zato zapamtila nesnosne gužve, galamu i guranje ko će prvi doći na red po nesnosnoj ljetnoj žegi. Baška je trebalo istrpit pijačni dan srijedom kada su i gužve bile daleko veće. (Do zadnjeg rata pijaca se održavala srijedom) ”- Dodaj mi litar zejtina, kilu šećera, dva litra gaza moram dilit po selu umro mi otac, priksutra sedmina, i naplati metar brašna”-dovikuje i gura se ožalošćeni rukama preko glava i ramena prisutnih. “- Ja sam najprva došla, još mi nije odrizo trevire i dao bezne opanke. Čekaj Bogme na red-“jedva se čuje piskutav glas žene koja se ne vidi u gužvi. stara-limena-kanta-od-marmelade-vitaminka-banja-luka_slika_o_44779741Ali dobro pamtim iz te zadruge nabavljao se najljepši i najslađi artikal sakriven u limenim kantama lijepo ukrašenim zrelim, žutim, modrim i crvenim voćkama na kojima je velikim slovima pisalo  “Miješana marmelada”. Ta kanta i njen šareni natpis sa slatkom ponudom u njoj izgledala mi kao osmo svjetsko čudo (još ako je od 3 kg čudo je i veće).  Šta sve dijete u tom momentu razmišlja kada u tim trenucima nastaju i smjenjuju se sreća, ushićenje, tuga i bol? Slično i sada dok se prisjećam i pišem…Ovo moje sjećanje je počelo pisanjem u Munibovoj zadruzi pa će tu  da se završi….

Tačnije u desnom odjeljku rezervisanom upravo za  bijelu tehniku.  Nakon tri-četiri godine, moj sada već rahmetli otac, Ćamil Karić kojemu je u junu mjesecu bilo tačno deset godina kako na Višnjevskim Poljima mrtav leži, donio je i naš prvi televizor na popravak – u Munibovu zadrugu…

Kad čovjek malo bolje razmisli o životu, ništa ja nisam birao. Sve je izabralo mene-tako kaže jedna moja FB prijateljica. Ja samo odlučujem šta i kako u određenom momentu iz životne ponude odabrati? I kako god okrenem, skontam, kako svi mi imamo neke telavizore, zadruge, gaz, gužve, zejtine i sjećanja u glavama sa svim potrebnim sastojcima i dodacima.

Preuzeto sa FB profila  Niho Karić-

b-novine.com

.

F
Contact Us :

Name:

Email:

Verification Image

Enter number from above: