SALKO BETOVEN, BICIKL I ATLANTIDA

 

Ima u Donjoj mahali jedan Rom Salko, gluh valjda od rođenja.
Nije nijem ali nikad nije čuo ljudsku riječ i kad rijetko progovori
to je zaista nerazumljivo, s čudnim ritmom i glasovima, tako da
ga mnogi zovu i Salko Japanac. Bio je skoro beba kad ga je otac
prvi put stavio u zaprežna kola s dva konja i poveo do (rijeke)Fojnice
da mu ženi makar jedno manje ostane za vratom tokom dana.
Redao pažljivo do bebe krupno kamenje izvađeno iz plitke rijeke.
Od toga sad i Salko živi i uvijek jutrom stavi u zapregu neko od
svoje djece. Samo promijeni i koji mjesec otplače konja koji lipše.
Radi od jutra do mraka. Jednom mi je smijući se i krkljajući
pokazivao gdje bude sunce kad krene Fojnici a gdje kad krene
kući. Ne pije i ne kocka se kao neki drugi iz mahale. Dirljiva je
i baletu slična njegova nijema nježnost prema sitnoj i krhkoj
Romkinji koja je pošla za njega. Njegova nijema zahvalnost
nekome ko se zbog njega najvećim dijelom dobrovoljno odrekao,
u njegovim očima tako neshvatljive i božanstvene stvari kao što
je moć govora. Ni kao dijete nije se nikad bunio što je otac baš
njega kod tolike braće odabrao za svog nasljednika u tome teškom
drugovanju s kamenjem. A otkako se oženio, rijeci silazi sa svojom
nerazumljivom pjesmom i još glasnije se s njom vraća kući. Neki
dan sam ga nakon dugog vremena opet sreo na usponu pod
Novobrdskom džamijom, vraćajući se i sam starački pretovaren
s pijace prečicom kroz Novobrdsku. Prepoznao me i zaustavio
kola, kratkim i veselim kricima i rukama pokazivao mi da sjednem
na zapregu. Neka, pokazah mu, staviću samo cekere na kola i ići
iza. Uhar mi je. Ne rekoh: a žao mi i konja. Kći mu prileti na kraj
i reče: neka komšija, ja ću čuvati da se ne prevrnu. I tako idući za
njima pomislih kako gledam čovjeka kojeg će njegovi konji jednom, baš tom Novobrdskom, umjesto kući, zajedno s njegovom zapregom i par mojih cekera ili nečijih tuđih , uspeti u sami dženet. Pomislih sa žaljenjem da valjda zato i nisam sjeo u kola. Sunce nas s jedne čistine ozgor s Ljetovika tako obasja da se rasusmo i tom splinu opet primijetih da sam i sam podobro starački ogluhio i da sam riječi Salkine govorljive kćeri uglavnom razumijevao čitajući joj s usana, kako se već dugo borim sa svojom gluhošću kojoj ljekari ne umiju naći fizičkog razloga. Kod kuće od toga, miješajući svoju gluhost sa svojom zaboravnošću pokušavam napraviti komediju a još češće, ponekad i nevidljiva komedija se pravi sama. Tako neki dan ne mogoh se sjetiti gdje sam ostavio mobitel, pobojah se da mi je negdje na nekoj klupi kliznuo iz džepa. Sjetih se onda da imam fiksni telefon i da ako žena ili kćeri budu zvale da će me na kraju tako nazvati. Onda se malo kasnije sjetih da bih mogao i sam sebe nazvati s fiksnog da vidim nije li mobitel negdje se zaturio u zabacanoj sobi. Onda se sjetih da ako i nazovem samoga sebe, ovako gluh da neću čuti. Onda ipak nazovem i lahnu mi kad čuh lijepu i tihu, tihu muziku. Onda tražih i nađoh mobitel. Onda sjedoh i napisah pjesmicu o Betovenu:

TAČKA
– gledanje riječi –

u času oglušenja
betovenu se desio
čudesni znak vječnosti
nalik na osmicu
kojoj je bio tačka
što je dijeli na dva kruga
jedino mjesto
s kojeg se glazba može gledati
uljepšati i produžiti
agonija čovječanstva

I počeh pisati onda priču o Salki. Onda primijetih da na mobitelu imam
propušten poziv. Pogledah ko je zvao – piše Burhan. Ko je sad Burhan,
zapitah se. Pogledah broj- moj kućni broj. Nasmijah se u nemoći da shvatim.
Ako sam ja Burhan ko je onda Mensur. Ne mogu se sjetit zašto sam svoj
kućni broj memorirao pod tim imenom. Sutradan dok mi je komšija Nusret
pomagao da prepilim jedno drvo i žalio se s mnogo ljubavi i nježnosti na
svoju djecu i unuke, kako to djedovi čine, sjetih se otkud Burhan.
– Eh, Burhane, Burhane, rekoh Nusretu.
Burhan je bio lik iz neke turske tv serije koju su svi gledali, valjda jako
nalik na Nusreta pa ga djeca i unuci tako prozvaše a ja da se stavim na
dječju stranu i da ne zaboravim zapisah to u mobitel, uz čiji ću broj nego
uz svoj, kad već ne znam kako se prave bilješke na toj spravici. Onda
završim priču o Salki i nastavim razmišljati o gluhosti, svojoj a ionako.
Zaspim tako i ( jel primijetite kako je ovo što pišem ko neki dobar akcioni
film, puno akcije, likova, zvučnih i vizualnih efekata, izgubim mobitel pa
ga nađem, strahota, publika ne diše) sanjam da se preko kožarskog mosta
prelazi umjesto u Prijeko-u dženet. Cijelo Visoko sišlo u čaršiju i svi uglas
nešto dovikuju Mostu i onda se ljudi, žene i djeca hvataju za glavu i plaču.
Gluh je, gluh je, jecaju. Od svega shvatim samo zašto je dženet s one strane
Fojnice, tj. u Prijekom. Nekad davno, prije skoro pola stoljeća tamo je bilo
samo par kuća i blaga travnata padina uz rijeku gdje su se održavali
teferiči. Nane i matere bi napeci pita i pilića, prostri bi se velika sofra na
travi a muškinje neko u saz, neko u tamburu i frulu, neko u hramoniku pa
bi opet te matere i nane s dimijama poleglim po travi iznikle iz zemlje ko
lokvanji iz čarobnih pjesmica takozvanih pjesnika biologa. Shvatim sa
zaprepaštenjem da sam do prije neku godinu mogao čuti te sevdalinke iz
Prijekog ali kako sam ogluhio ni muziku iz sjećanja više ne čujem. Sad će
skoro dvadeset godinakako je otac umro a nisam ga čuo kako govori ima
već punih pet godina. I sad pamtim što je zadnje rekao. Sjedio sam pod
orahom pio kahvu a on je valjda popravljao neki stari bicikl i odjednom
viknuo: Trči, donesi gedore!
Razmišljajući o gluhosti, u miru i u tišini, počinjem vjerovati kako se ne
radi samo o zvuku. Onako kako se gube riječi koje gluhome ne dođu do
uha ili skliznu prebrzo s tuđih usana, da se tako odronjavaju i cijeli dijelovi
stvarnosti, ne samo padajući u prašinu zaborava nego dovodeći u pitanje
svoje postojanje. Recimo Atlantida, možda nikad nije ni postojala samo
zato što niko nije čuo krike Atlantiđana niti zna zašto je potonula. Ovo što
znamo o njoj da je od onih koji su negdje samo čuli kako prejaki valovi
udaraju o stijenje.

 

 

 

Mensur Ćatić

 

 

 

b-novine.com

F
Contact Us :

Name:

Email:

Verification Image

Enter number from above: