Smrtnobijela kuća , Omarska

Smrtnobijela kuća, Omarska

 

Omarska

Anto Tomić:

  Prve logoraške dane u Omarskoj, nakon ‘garaže’, provodio sam na ‘pisti’.
Tih dana sam se malo bavio matematikom. U stvari brojanjem. Brojao sam logoraše, koji su preko piste išli na ‘ručak’ u restoran.
Poslije par dana mi je brojanje dosadilo. Rezultat je svakodnevno bio isti :
80 grupa po 30 logoraša. 2400.

U toku dana bi u logor dovodili nove logoraše. 20, 30, 50 novih. Sutradan bi na ručku opet bilo samo 2400 ljudi.
Jednog dana su u logor dovezli 180 novih.
Sutradan nisam morao ni brojati – opet nas je bilo 2400.
Ona razlika između novopridošlih i ovih svakodnevnih 2400 mogla se vidjeti na ‘odlagalištu’ pored Bijele kuće.

* * *

Pored Bijele kuće, garaže i piste, logoraši su bili smješteni i ‘kod Muje’, u restoranu, stakleniku, ‘malim sobama’, “petnaestki”, elektro radioni a kasnije i u ‘žici’.
I pored masovnog ubijanja, iz svake od ovih destinacija je ostao po koji preživjeli svjedok. Čak i iz smrtnobijele kuće.
Samo iz Crvene kuće nema svjedoka. Iz Crvene se niko ne vrati.

* * *

Ponekad su nas stražari, kad su bili dobre volje, puštali na jutarnju higijenu pred hangar. U grupama od 5-6 logoraša na minut – dva umivanja.
Tako i to jutro.
Sretni i na tih par trenutaka čistog zraka, plavog neba i par pljusaka hladne vode.
Jedna grupa se zadrža malo duže na umivanju. Među njima i Selim.
Nema ih 5 minuta. Prođe i 10 minuta, 15 a oni se ne vraćaju. Nespokoj, jeza. Ne sluti na dobro.

Nakon pola sata šestorka se vraća. Živi !
Selim nije za prepoznati. Izbezumljena pogleda, drhti, strah mu u očima.
Nakon izvjesnog vremena, kad se malo pribrao i smirio, tiho nam priča :

” Crvena kuća. Tovario leševe na tamić. Skidao sa čengala. Ljudi bez glava. U dijelovima. Neprepoznatljivi. “

(Selim je jedino prepoznao Kobasa, predratnog radnika rudnika Omarske, koji je na tamiću svakodnevno odvozio leševe ubijenih logoraša u nepoznatom pravcu)

F
Contact Us :

Name:

Email:

Verification Image

Enter number from above: